Mrtva priroda s jesenskim plodovima

signirano inicijalima i datirano, dolje desno, zeleno, "S.R. 1898."

akvarel na papiru

Slava Raškaj (Ozalj, 1877. – Stenjevec, 1906.) hrvatska je slikarica. Rodila se u obitelji već osiromašenoga plemstva te je bila gluhonijema od rođenja. Obitelj Raškaj susretala se s mnogim predrasudama zbog njezine gluhonijemosti koja se tada smatrala duševnom bolešću te su gluhonijeme osobe bile obilježene tijekom cijeloga života. Unatoč tome od 1883. do 1892. godine polazila je osnovnu i srednju školu u Beču koju joj je financirala tadašnja vlast. U to su doba i nastali njezini prvi crteži. Isidor Kršnjavi primijetio je Slavinu nadarenost te ju je pozvao u Zavod za gluhonijeme u Zagrebu. Tako 1895. godine Slava Raškaj pohađa, i za dvije godine završava, tečaj za risanje i umjetno-obrtno slikanje u Kraljevskoj zemaljskoj stručnoj školi u Zagrebu. Zanimljivo je da ju je tijekom školovanja podučavao i Bela Čikoš-Sesija, i to besplatno. Slava je prijateljevala s imućnom obitelji German s kojom je putovala do Samobora, Zagorja, Opatije, čak i do Venecije. Kao svjedoci tih putovanja ostala su mnoga umjetnička djela. Tijekom druženja s dobročiniteljima i obiteljskim prijateljima u Samoboru 1897. godine upoznaje plemenitaša, zaljubljenika u lov, Hanibala Praunspergera u koga se, sudeći prema radovima punih lovačkih motiva, zaljubila. Odnos je propao jer Slava nije imala za miraz te se nije svidjela Hanibalovoj obitelji. Zbog određenih neugodnosti koje su se zbile u Samoboru gubi mogućnost predavanja likovne umjetnosti te je zamalo izbačena iz Zavoda za gluhonijeme. Za života je uživala popularnost među umjetnicima pa ju je tako dopala čast da krajem 1898. godine, tijekom otvorenja Umjetničkog paviljona u Zagrebu, preda buket cvijeća banu Khuenu-Héderváryju. U paviljonu je tada i izložila šest akvarela na prvoj izložbi hrvatskog salona. Na prijedlog Čikoša-Sesije učlanila se u Društvo hrvatskih umjetnika 1901. godine. Međutim, Slavino financijsko stanje bilo je sve gore i gore. Slike su joj se slabo prodavale, ili za male iznose, prestala je primati stipendiju Odjela za bogoštovlje i nastavu te je morala sama nabavljati slikarski pribor. Na njezinim su se slikama počeli pojavljivati tamni motivi, u radovima je izbijalo Slavino anksiozno stanje (Zgnječeni lopoči, Cvijeće u visokoj čaši) kao nagovještaj skore hospitalizacije. Već 1902. godine završava u Bolnici za duševne bolesti u Stenjevcu pod dijagnozom paranoidne shizofrenije. Alternativni pogled na Slavin život nudi tezu da je Slava bila trudna, natjerana pobaciti, odbijana sa svih strana (obitelj, Hanibal, društvo) te da je sve to dovelo do njezina povlačenja u sebe. Nepune četiri godine provela u umobolnici te je 1906. godine, sa samo 29 godina, umrla od tuberkuloze. Danas njezino ime nose osnovna škola u rodnom Ozlju te Centar za odgoj i obrazovanje koji se bavi s osobama s komunikacijskim teškoćama. Od 500-tinjak sačuvanih Slavinih umjetničkih djela većinu čini akvarel, po čemu je i najpoznatija, uz ponešto crteža, pastela i ulja. Njezin opus pripada razdoblju impresionističke struje hrvatske moderne. Slava je odmalena mnogo crtala – sačuvan je pejzaž koji je kao petogodišnja djevojčica nacrtala olovkom na papiru. Pejzaž, pogotovo pejzaž povezan s rijekom Kupom i njezinim rodnim zavičajem, bio je čest motiv njezinih djela. Devet je godina trajalo školovanje u Beču tijekom kojega se posebna pozornost davala precrtavanju predložaka, i to više pejzaža uz rijetke crteže ljudi i životinja. Učenici su bili podučavani tako što su često išli na izlete te se gradivo povezivalo s predlošcima koje su precrtavali – tako su slikali povezujući predloške i izlete s gradivom geografije (pejzaži), biologije (biljke, cvjetovi, umjetno cvijeće, plodovi), povijesti (povijesni spomenici i vojnička oprema). Precrtavanje predložaka pripremilo ju je na crtanje u prirodi, u pleneru. Dvije godine učila je slikanje na tečaju u Zagrebu. Utjecaj na njezino stvaralaštvo imao je Čikoš-Sesija od kojega je, u ranijem stvaralaštvu, preuzela tamnu pozadinu u mrtvim prirodama. Međutim, svijetli tonalitet, razvodnjena boja, prevladala je u daljnjim radovima. U prvomu razdoblju svojega stvaralaštva slika mimetički, vrlo jasno i čisto. U tom razdoblju nastaju, s gotovo anatomskom preciznošću, akvareli različitoga cvijeća. U drugomu razdoblju, u kojemu nastaju njezina najbolja djela, prevladava impresija. Slikala je ono što je vidjela. Tako je tijekom boravka u Samoboru i Gradišću stvarala pejzaže i portrete u akvarelu koristeći se tada skupocjenom plavom indigo bojom. Plemenitog Hanibala pratila je u lovu u Samoboru te su tada nastale slike s lovačkim motivima – zecom, puškama, jelenima, košutama, srnama. Nakon povratka iz Gradišća krajem 1898. godine, u umjetničkom zanosu, slikala je zimski pejzaž u pleneru te si je tako narušila zdravlje. Početkom 20. stoljeća, kako bi nešto zaradila, slikala je i razglednice. Više je slika poklanjala dobročiniteljima i prijateljima nego što je uspjela prodati za kratkoga života. Najpoznatija je po ciklusu akvarela s motivom lopoča u kojima je vidljiv utjecaj secesije. Na papir stavlja krajolik Ozlja, Samobora, Gradišća, mrtvu prirodu, vrlo često cvijeće, a izrazito rijetko ljude. Prije odlaska u umobolnicu na slikama se počinju pojavljivati mračni, tamni i nadnaravni motivi – lica i pojave protodemona. Nastavlja stvarati i u umobolnici (Jesen u atriju palače, Mrtva priroda s lampom) te su neka njezina djela poklanjana bolničkom osoblju. (M.C.)

Mihočinec, Zdravko. Slava Raškaj (1877. – 1906.) : poznata i nepoznata Slava [povodom izložbe u Galerijskom prostoru, Ozalj, svibanj – lipanj 2000.] // Kontura Babić, Ljubo [ur.]. Slava Raškaj : izložba: 1957. / [katalog Matko Peić]. Zagreb : JAZU, 1957. Katalog izložbe

width: 57.5 cm
height: 42 cm

Djelo je reproducirano u monografiji Josip Kovačić, "Slijepe ulice u životu Slave pl. Raškaj", Art magazin Kontura, Zagreb, 2019. na stranici 214. pod kataloškim brojem 273. "Vinogradske breskve i grožđe pokraj vrča".

1898.

86. Mrtva priroda s jesenskim plodovima [1898.]

Nu ratați nicio expoziție sau licitație!