Sumrak u Kuni - Artmark România

signirano i monogramirano dolje lijevo, crvenom, "M.C. Medović"

ulje na platnu

Mato Celestin Medović (Kuna Pelješka, 1857. – Sarajevo, 1920.) jedan je od najistaknutijih hrvatskih slikara. Rođen je u malome mjestu na otoku Pelješcu kao jedan od sedmero djece u težačkoj obitelj koja je rano ostala bez oca. Odmalena je pokazivao sklonost učenju i knjizi, ali mu prvi učitelji nisu mogli priuštiti besplatno školovanje. Međutim, 1866. godine brigu o njegovu školovanju uzimaju na sebe fratri iz crkve i samostana u Kuni te tako kao dječak napušta obiteljski dom. Polaganjem franjevačkih zavjeta uzeo je redovničko ime Celestin. Medović u tom razdoblju, dok je živio u dubrovačkom samostanu Male braće, najviše slika sakralne motive te oltarne pale za crkve. Nedugo nakon Medovićeva ređenja za svećenika u posjet dubrovačkim fratrima došao je general franjevačkoga reda koji je ohrabrio fra Celestina u slikarskim naporima. Tada je Medović dobio dopuštenje za studij slikarstva u Rimu. Tamo je ponekad skinuo habit, atelje mu nije bio unutar samostana, provodio je vrijeme u ženskom društvu, nije se ponašao poput redovnika i često nije bio pod budnim okom svojih nadređenih – zbog svega toga upadao je u probleme s Redom kojemu se zavjetovao na poslušnost te ga je general Reda pozvao u Dubrovnik. S 30 godina Medović je imao prvu, doduše malu, izložbu u Zagrebu na kojoj nije prisustvovao. Ubrzo je uspio dobiti dopuštenje svoga provincijala za studij u Münchenu gdje stvara jedno od svojih najpoznatijih i najnagrađivanijih djela – Bakanal (1893.). Godinu kasnije, nakon mnogo sukoba i prigovora u Redu, zatražio je sekularizaciju te se seli u Zagreb u kojem prijateljeva s Bukovcem. Uskoro odlazi u Pariz te izlaže i u Kopenhagenu. Sekularizacija mu je odobrena 1897. godine kada odlazi u Zagrebačku nadbiskupiju kao dijecezanski svećenik. Početkom 20. stoljeća izlaže u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Opatiji, Beču, Parizu, Beogradu, Sofiji, tijekom čega mnoge slike i prodaje. Nakon burnoga života izvan rodnoga mjesta, nakon svađi i oštrih kritika, pogotovo Izidora Kršnjavog, otišao je u svoju rodnu Kunu gdje je proveo zadnjih 10-ak godina života, uz kratki prekid zbog odlaska u Beč, slikajući izrazito uspješne pejzaže i marine. Shrvan bolešću u oporuci je ostavio zemlju nećacima, a isplatio je i nećakinje. Pokopan je u rodnome kraju, uz crkvu svetoga Spasa oko koje je tijekom života sadio čemprese. Njegova je kuća na Pelješcu, s mnogim vrijednim djelima, izgorjela tijekom Drugoga svjetskog rata. Medović je počeo svoj slikarski put oponašanjem slika Blažene Djevice Marije i mnogih drugih religioznih motiva do kojih je mogao doći u samostanu. Nije bio zadovoljan studijem slikarstva u Rimu zbog nametnutog mu profesora nazarena. Želio je slikati slobodnije, na živim modelima te je našao utjehu kod slikara Grandija kod kojeg je usvojio akademizam i narativni realizam te je počeo slobodnije slikati s većim rasponom boja. Jedno vrijeme studirao je i u Firenci u kojoj je slikao mnoge portrete. U to je doba restaurirao stare slike, slikao je i izrađivao freske po franjevačkim talijanskim samostanima. Između Italije i studija u Münchenu, koji je počeo 1888. godine, dvije je godine proveo u Dubrovniku gdje je slikao pretežno religiozne motive, portrete i rodni zavičaj – groblje u Kuni i samostan Delorita. S 30 godina počeo je studij u Münchenu koji je ostavio veliki utjecaj na već dosta formiranog ne tako mladog slikara. Tamo stvara remek-djela – Sv. Magdalenu i Bakanal. Realistična münchenska struja utjecala je na njegove portrete – na Portret starca i Sv. Bonaventuru, te je izučio slikanje i razradu detalja na slikama. Nakon pet godina, na poziv generala reda, vratio se u Dubrovnik i Kunu što je fratar shvatio kao stagnaciju, ili pak nazadovanje, u slikarskoj karijeri. U tome razdoblju slikao je oltarske pale i portrete koji su bili iznimno traženi. Naizmjenično je u Zagrebu i Kuni proveo kraj 19. stoljeća i prvih nekoliko godina 20. stoljeća. U Zagrebu je Medović izvršio narudžbu Izidora Kršnjavoga za četiri slike povijesti Hrvata. Pod utjecajem Bukovčeva plenerizma počeo je slikati na otvorenom svjetlijom paletom boja. U zagrebačkoj fazi pretežno je slikao portrete, povijesne i sakralne motive. Zauvijek je otišao iz Zagreba 1907. godine kada je počela njegova rana pelješka faza u kojoj je usavršio slikanje pejzaža širokog kolorita, impresionističkom manirom i vedrim bojama. Prepoznatljiva Medovićeva boja jest boja vrijesa – ljubičasta, ali često je slikao i drugu vrstu bilja – žutu brnistru i smilje. Uz pejzaž slikao je i mrtvu prirodu – sve ono što je vidio oko sebe – voće, ribu koju je sam znao loviti. Potreba za nečim novim i uzbudljivim odvela ga je u Beč u kojem je boravio od 1912. do 1914. godine. U Beču je slikao po narudžbama i skoro isključivo u ateljeu. Početkom Prvoga svjetskog rata vratio se Kunu kako bi što više pomogao sumještanima u ratnim neprilikama. U slikanju se vratio impresionizmu te lako stvara nove pejzaže i marine. Medović je jedan od rijetkih slikara koji se ostvario u mnogim poljima – uspješno je slikao povijesne, sakralne, antičke motive, portrete, mrtvu prirodu, marine te pejzaže. Medović je inspiraciju za pejzaže crpio iz rodnog kraja – Pelješca. Na platno je stavljao more, krajolik s prepoznatljivim cvijećem te staro mistično groblje u Kuni s neizbježnim čempresima. Za slikanje pejzaža izlazi iz ateljea u prirodu te slika u pleneru. Ulje na platnu manjeg formata (23 x 40 cm) horizontalnom je linijom po sredini podijeljeno na dva dijela. U donjem dijelu prevladavaju tamniji tonovi zlatno-smeđe i crne boje koje osvježavaju bijeli mrljasti cvjetovi na visokoj stabljici. Polje između cvijeća i horizonta postupno postaje tamnije da bi na samom spajanju zemlje s nebom bilo crno. Na desnom dijelu slike krošnje su crnogorice kunskoga groblja koje se spajaju u jednoličnu tamnu masu. U gornjem dijelu kompozicije prevladava bajkovito nebo s kojega je sunce nedavno zašlo. Naglašen je kontrast između tamnog i mračnog drveća oko groblja i livade te ozarenoga rumenog neba na kojem se kroz sivkaste oblake probija malo modroga noćnog neba. Dr. Vera Kružić-Uchytil u ekspertizi o slici datira je na početak 20. stoljeća argumentirajući tvrdnju Medovićevim poetičnim prikazivanjem rodnog pelješkog kraja. Također potvrđuje autentičnost Medovićeva potpisa u donjem lijevom kutu slike. (M.C.)

width: 40.5 cm
height: 23 cm

Djelo je popraćeno ekspertizom Vere Kružić Uchytil.

cca. 1910.

77. Sumrak u Kuni [cca. 1910.]

Nu ratați nicio expoziție sau licitație!